Vrijeme prolazi, ali neka imena i neka lica ostaju trajno urezana u srcima ljudi. Takva je i priča Emine Ćatić, žene koju Konjičani i danas spominju s poštovanjem, tugom i neizmjernom zahvalnošću.
Kako piše vijesti.ba, na godišnjicu njenog odlaska porodica, prijatelji i zajednica prisjećaju se Emine Ćatić – žene koju su mnogi pamtili po dobroti, vedrini i nesebičnosti.
Dobri ljudi ne odlaze – oni ostaju u pričama
Izreka kaže da se dobri ljudi nikada ne zaboravljaju, a Emina je upravo takav trag ostavila iza sebe. Kroz njena djela, riječi i svakodnevne male gestove, ostala je prisutna u životima onih koji su je poznavali.
Bila je supruga gradonačelnika Konjica Osmana Ćatića, majka dva sina, Kenana i Kana, ali prije svega – osoba koja je znala slušati, razumjeti i pomoći.
Život posvećen ljudima i zajednici
Kako navode njeni najbliži, pripadala je generaciji koja je vjerovala u rad, odgovornost i iskren odnos prema ljudima. Njeno djelovanje u zajednici temeljilo se na dobroti i spremnosti da pomogne tamo gdje je najpotrebnije.
Zato, kako se ističe, njeno odsustvo već pet godina ostavlja tišinu – onu koja podsjeća kakvu je dušu Konjic imao.
Radila je kao profesorica sociologije u Srednjoj školi u Jablanici, bila dio Biroa rada Konjic gdje je obavljala odgovorne funkcije, te aktivno učestvovala u radu brojnih udruženja i organizacija.
Poseban trag ostavila je i među korisnicima Dnevnog centra za djecu i omladinu s poteškoćama u razvoju, gdje je, kako se navodi, unosila ne samo red i profesionalizam, već i ono najvažnije – srce.
Osmijeh koji se pamti
Svi koji su je poznavali slažu se u jednom – njen osmijeh bio je nešto što se ne zaboravlja. U svakom susretu donosila je toplinu, a u svakom razgovoru iskrenost.
Živjela je tiho i nenametljivo, ali je bila snažan oslonac porodici, prijateljima i svima koji su je okruživali.
Sjećanje koje živi kroz zajedništvo
U znak sjećanja na Eminu Ćatić, članovi KDT Neretva i ove godine organizovali su planinarski pohod, čuvajući uspomenu na trenutke koje je najviše voljela – druženja, prirodu i planine.
Kako se navodi, upravo kroz takva okupljanja njeni prijatelji i kolege nastavljaju njegovati uspomenu na ženu koja je ostavila neizbrisiv trag.
Njen osmijeh i danas je prva asocijacija svima koji su je poznavali, a kroz sjećanja najbližih nastavlja živjeti – tiho, ali snažno, baš onako kako je i živjela.
