Priređen tematski off  program u okviru projekta ” Teatar baština '24”

U ponedjeljak, 16.12.2024. godine u Muzeju drvorezbarstva u Konjicu “Zanat” u predivnom ambijentu ponosnih vlasnika Unesco-ovog priznanja priređen tematski off  program u okviru projekta ” Teatar baština '24” u organizaciji Narodnog univerziteta Konjic. Prisutni posjetiocu u cjelosti su ispunili prostor pomenutog Muzeja slušajući cijenjene goste iz Sarajeva:  profesora, dramaturga, pisca,  Almira Imširevića koji je predstavio svoje autorsko djelo pod nazivom “Jedan je Muhamed Ali”,  koje je već doživjelo uprizorenje u Narodnom pozorištu u Sarajevu u režiji Dine Mustafiča, te za kratko vrijeme isti komad je ovjenčan brojnim recentnim teatrskim nagradama, a u drugom djelu progrma publika je upoznala autoricu,  magistricu Hanu Bajrović- Čardaković, koja je predstaviila knjigu “Antiratni teatar u Sarajevu pod opsadom”, nastalu kao rezultat autoricinog istraživanja na postdiplomskom studiju. Uz podtšku Grada Konjica i Fondacije za muzičke, scenske i likovne umjetnosti u Sarajevu, Narodni univerzitet Konjic- Organiztor nastavlja repertoar “Teatar baštine '24” u saradnji sa profesionalnim teatrskim produkcijama gdje planira ugostiti Ansambl Pozorišta mladih Sarajevo i na koncu završiti ovogodišnji program sa edukativnom radionicom o bitnim elementima dransko-scebskog pricesa uz profesionalni nadzor od strane pozorišnih pedagoga koji če svoje znanje prenositi mladim ljudima koji već imaju započete projekte i odabrane tekstove za osbovnoškolsku i srednjoškolsku scenu, za narednu sezonu. 

O drami…

Jedan je Muhamed Ali

Tekst sam počeo pisati u godini smrti Muhameda Alija. Danas mogu slobodno reći da u vlastitom pisanju prepoznajem opsesivnu temu – odnos oca i sina. Dakle, ništa originalno, od Hamleta do danas, dramska književnost pokušava ispričati sličnu priču. Stoljećima isti problemi, smisao, smrt, nepravda, nesreća, osveta, sumnja, strah… Promijenili su se kostimi, vrsta oružja, sve drugo nam je, izgleda, ostalo isto, ako ne i strašnije. Strašnije zbog blizine s koje nam je omogućeno posmatrati svijet. Tehnologija nam je omogućila da gledamo direktan prijenos i smrti i onoga što dođe poslije nje. Goleme patnje. Moja drama, zamišljena kao priča o jednom ocu i njegovom sinu, prirodno se pretvorila i u priču o vlastitom iskustvu, vlastitoj porodici, a odnedavno, potpuno izvan spisateljske kontrole, progovorila je i o Vaelu el-Dahduhu (Wael Al-Dahdouhu), palestinskom novinaru i ocu. Vlada, zaista, veliko interesiranje za predstavu. Ime Muhameda Alija je pravi mamac.

• O mamcima ponešto mogu reći tek u razgovoru s kolegama ribarima. Od rahmetli oca sam naslijedio strast prema ribolovu, ali još učim brojne tajne. U pozorištu ne vjerujem u mamce, ne oslanjam se previše na reklamiranje, ne opterećujem se modom i onim što bi bilo privlačno većini. Iza svakog mamca, barem je tako u ribolovu, uvijek je želja da se plijen prevari i ulovi. Plijen i žrtve nisu moja publika, a ime Muhameda Alija je tek „lozinka“, ne puno drugačija od onih koje se izgovaraju na vojničkim stražama.

A. Imširević

O autoru…

Almir IMŠIREVIĆ, rođen 10.03.1971. godine u Bihaću. Diplomirao na Odsjeku za dramaturgiju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Autor je drama: „Kad bi ovo bila predstava…“, „Balkanski đavo Sram“, „Circus Inferno“, „Po istinitoj priči“, „Mousefuckers“, „Kad bi ovo bio film“, „Jedan je Muhammed Ali“… Drame su mu nagrađivane na festivalima u Bosni i Hercegovini, izvođene u mnogim zemljama Evrope, te uvrštene u francusku i bosansku antologiju savremene drame. Do sada je objavio dvije knjige drama, knjige kratkih priča „Strana 212“ i „Najljepši od svih svjetova“, te roman „Zlatni geler“. Niz godina bio šef Odsjeka za dramaturgiju, a danas je redovni profesor na predmetu Pisanje za teatar.

O knjizi…

Antiratni teatar u Sarajevu pod opsadom

(Tekst Nihada Kreševljakovića)

Knjiga Hane Bajrović – Čardaković Antiratni teatar u Sarajevu pod opsadom nedvojbeno je, do sada, najznačajnije djelo koje ne samo da sintetizira postojeća istraživanja, već uključuje autoričin samostalni istraživački rad, čime su postavljeni ozbiljni temelji svim budućim istraživanjima ove teme. Dosadašnja literatura i ostale vrste projekata koji su se bavili ovom temom uglavnom su bili bazirani na oralnoj historiji, čime su sačuvana izuzetno vrijedna svjedočanstva učesnika teatarskog života pod opsadom, kao i radovi posvećeni teatarskoj kritici. Među njima svakako su bile najznačajnije knjige Teatar pod opsadom – Kamerni teatar 1992.-1996. Gradimira Gojera i knjiga Teatar u ratnom Sarajevu 1992. – 1995. Davora Diklića. Ipak, temu teatra u Sarajevu pod opsadom do sada nismo imali obrađenu na jednom mjestu. Izuzimajući posebne dodatke, autorica je prevashodno odredila kontekst, a potom korak po korak obradila različite segmente teatarskog života: od onoga što se događalo u prvim mjesecima opsade, načina organizacije teatarskih radnika u ratnim uvjetima, djelovanja sarajevskih institucionalnih teatara i drugih teatarskih institucija, ratnog repertoara, internacionalne saradnje i gostovanja sarajevskih teatara van Sarajeva, tehničko-produkcijske uvjete u kojima djeluju, atmosferu u kojoj djeluju teatarski umjetnici i radnici, socijalni aspekt i odnos teatra i ljudi, publiku… Zaključci koje autorica donosi na osnovu zasebno istraženih cjelina, iako su u javnosti bili spominjani i prije, na ovaj način dobivaju i svoju znanstvenu utemeljenost. Jedan od najvažnijih zaključaka koje autorica ubjedljivo dokazuje je onaj po kome je i naslovila svoju knjigu – Antiratni teatar u Sarajevu pod opsadom. Iz svih podataka navedenih u njenom istraživanju, sugeriše nam se da i sami obratimo pažnju na činjenicu da unutar prezentiranog repertoara ne postoji propagandni aspekt djelovanja sarajevskih pozorišnih umjetnika, već da se radilo o umjetnosti u njenom esencijalnom obliku. Pored pažnje vrijedne profesionalne i znanstvene posvećenosti autorice ovoj temi, podjednako važna je pasioniranost kojom autorica pristupa teatarskoj djelatnosti u periodu opsade. Zbog toga ne mogu, a da to ne povežem sa zanimljivim podatkom da je autorica rođena 1992. godine, te da je, po svjedočanstvu njenih roditelja, njen prvi izlazak iz kuće u gradu pod opsadom bio upravo odlazak u pozorište. U vremenu kada bi mnogi voljeli da se prošlost prepusti zaboravu, često i zbog vlastite griže savjesti, Hana je dokaz da su nove generacije uspjele uspostaviti autentičnu povezanost sa onim što je bila ideja vrijedna umjetnika u Sarajevu u periodu opsade. Osobno, ono što se tada događalo, također sam smatrao fenomenom i jednom od najzanimljivijih pojava ne samo u historiji bosanskohercegovačkog teatra, već i svjetske, a osobito evropske teatarske historije. Knjiga Hane Bajrović – Čardaković upravo nudi znanstveni dokaz jednoj takvoj tezi. Ono što je možda najfascinantnije u svemu tome je da je sve to proizišlo iz one, često ponavljane izjave aktera teatarskog života u Sarajevu

Priredio : Benjamin Mušinović