U starom dijelu Novog Pazara, među skromnim kućama i tihim sokacima, živi osamdesetogodišnja Mejrem – majka čija je životna priča postala simbol boli, nade i majčinske ljubavi koja ne zna za zaborav.
Njeno pitanje svakog jutra je isto:
„Gdje li je moj sin?“
Već četiri decenije Mejrem nije vidjela svog sina. Ne zna je li živ, da li je negdje daleko ili ju je jednostavno zaboravio. Njeno srce, međutim, ne zna zaboraviti. I dalje čeka. I nada se.
Ova tužna i duboko emotivna priča isplivala je u javnost nakon što ju je objavila Tamara Misirlić, poznata humanitarka i kolumnistica iz Srbije, koja je nedavno posjetila nanu Mejrem i podijelila snažnu poruku.
„Zagrlila me kao da grli njega.
Zagrlila me kao da u meni traži sina koga više ne zna da li će ikada vidjeti.
Pružila sam joj ruke i rekla: ‘Evo me, bako, grli me koliko god ti srce želi.’ Nisam se pomjerala,“ napisala je Tamara u svom objavi.
Dozvolila joj je da se isplače, da iz nje izađe desetine godina tuge, čežnje i neizvjesnosti. Zagrljaj koji je bio više od fizičkog kontakta – bio je poruka da nije sama.
„Možda ste baš vi ta osoba koju neko čeka… i možda baš sada neko izgovara: ‘Ne znam gdje je… ali možda će doći.’ Zato dođite. I zagrlite.“
Ova priča ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Podsjeća nas koliko ljudi oko nas nose nevidljive rane, koliko roditelja svako jutro ustaje s nadom da će čuti glas svoga djeteta, makar nakon godina tišine.
Ako ste ikada nekoga ostavili iza sebe – nazovite. Ako ste nekada prekinuli kontakt bez objašnjenja – javite se. Nekome ste možda sve što je ostalo.