Sisak, nekada jedan od najmoćnijih industrijskih centara bivše Jugoslavije, danas živi potpuno drugačiju stvarnost. Grad koji je decenijama bio prepoznat po moćnoj željezari i rafineriji, danas se suočava s činjenicom da su od nekadašnjih hiljada radnika ostale samo stotine – i to raspoređene u pogonima koje su preuzele strane kompanije.
Prema pisanju Index.hr, slika industrije u ovom gradu promijenila se do neprepoznatljivosti.
Željezara Sisak, koja je u zlatnim vremenima zapošljavala oko 13.000 radnika, danas radi u okviru italijanske kompanije Acciaierie Bertoli Safau (ABS). Prema dostupnim podacima, zapošljava svega 208 radnika, uz lanjski prihod od 167,2 miliona eura i gubitak od gotovo 4 miliona.
Jedan od najvećih simbola hrvatske industrije tako je pao u rang pogona minimalnih kapaciteta. Visoke peći odavno su ugašene, a proizvodi po kojima je Željezara Sisak bila poznata više ne postoje na tržištu.
Jedina željezara u bivšoj Jugoslaviji koja je potpuno propala
Za razliku od Siska, željezare u Jesenicama (Slovenija), Zenici (BiH), Skoplju (Makedonija), Nikšiću (Crna Gora) i Smederevu (Srbija) i dalje rade.
Sisak je, uprkos ogromnoj industrijskoj historiji, ostao bez većine svojih pogona.
Drugi veliki simbol grada – Rafinerija nafte Sisak, u vlasništvu INA/MOL-a – prestala je s preradom sirove nafte 2022. godine. Najava gašenja stigla je još 2018, uz obećanja o pretvaranju prostora u logistički centar. Danas je tamo zaposleno oko 200 radnika.
U gradu koji je nekada imao dvije industrijske kičme, najveći poslodavac danas je – pekarska kompanija NewMip d.o.o., s više od 1700 radnika.
Kako je gigant nastao i zašto je pao
Prema izjavi dr. Vlatka Čakširana iz Gradskog muzeja Sisak, koju prenosi Index.hr, Željezara Sisak osnovana je 1939. godine kao Talionica Caprag, a intenzivan razvoj uslijedio je nakon Drugog svjetskog rata.
Tokom 1950-ih i 1960-ih željezara je doživjela procvat: izgradila je visoke peći, ljevaonicu, valjaonicu, energanu i kompletan prateći industrijski sistem.
Najpoznatiji proizvod bile su bešavne cijevi, koje su imale primjenu širom svijeta, posebno u naftnoj industriji. Zahvaljujući API standardu, Sisak je svoje cijevi izvozio globalno i bio važan industrijski igrač u Evropi.
Željezara je bila i društveni graditelj – finansirala je škole, vrtiće, radnička naselja, sportske terene, pa čak i olimpijski bazen iz 1960. godine.
U pogonu je postojala i likovna kolonija, književna nagrada i niz kulturnih projekata koje tvornica sama finansirala.
Godine propadanja i promjena vlasnika
Početkom 1990-ih počinje krah. Rat, nedostatak tržišta, političke promjene i privatizacija 1994. godine sveli su gigant na minimum.
Država je pokušala sanaciju, ali je 2001. tvornica otišla u stečaj.
Uslijedio je niz stranih vlasnika:
- Mečelj (Rusija) – kratkotrajno vlasništvo
- CMC (SAD) – od 2006. do 2012., tokom kojeg su mašine preseljene u SAD,
- ABS – Danieli (Italija) – trenutni vlasnik.
Danas, od nekadašnjeg giganta ostalo je samo ime i nekoliko moderniziranih pogona.