Na današnji dan, 18. maja 1993. godine, na Vrbanja mostu u Sarajevu brutalno su prekinuti životi Boška Brkića i Admire Ismić – dvoje mladih ljudi čija je ljubav bila jača od rata, ali ne i od metaka.
Prema pisanju portala hercegovina.info, njih dvoje pokušali su pobjeći iz ratom podijeljenog Sarajeva, nadajući se novom životu izvan linija fronta. Držeći se za ruke, krenuli su prema naselju Grbavica. Boško je bio Srbin, Admira Bošnjakinja. Njihova veza bila je iskrena i podržana od obje porodice, ali mržnja oko njih nije im dala šansu.
Kako su ispričali očevici, u trenutku kada su prelazili most, pogodio ih je rafal. Boško je pao prvi. Admira, ranjena, dopuzala je do njega, zagrlila ga – i izdahnula. Tjela su ostala ležati na mostu danima, zagrljena. Slika tog prizora obišla je svijet i postala simbol ljubavi slomljene ratom.
Prvi koji je o njima pisao bio je američki novinar Kurt Schork. U svojoj reportaži za Reuters 1993. godine napisao je da su “Boško i Admira vjerovali da ljubav može pobijediti rat”, ali rafal je mislio drugačije. Schork je kasnije poginuo izvještavajući iz Sijera Leonea, a prema vlastitoj želji, njegova urna je sahranjena ispod njihovog groba u Sarajevu.
Njihova priča nadahnula je dokumentarce, filmove, pjesme, čak i operu. Bend Zabranjeno pušenje je 2013. godine objavio pjesmu “Boško i Admira”, posvećenu upravo njima. Frontmen Davor Sučić tada je rekao: “Ovo je prvenstveno pjesma za Sarajevo. Nadam se da će je ljudi razumjeti i van Bosne i Hercegovine jer ova priča nije samo naša.”
Njihova tijela su osam dana ostala nepomična na mostu, a kasnije su sahranjeni u Lukavici. Godine 1996. su, na inicijativu Admirinih roditelja i uz saglasnost Boškove majke, premješteni na groblje Lav u Sarajevu.
“Stalno mi je govorila: ‘Zar misliš da je pošteno da Boško ide sam, a da ja ostanem?’” prisjeća se njena majka Nedreta u intervjuu za RSE. A njen otac Zijo dodaje: “Umiješao se rat u ljubav. A onda prestaju svi zakoni.”
Do danas, niko nije odgovarao za njihovo ubistvo.