Ako pitate Jablaničane koje je mjesto obilježilo jedno čitavo doba, odgovor će uvijek biti isti – restoran “Kod Gojka”. Jedan od simbola Jablanice, kultni “Lovački dom”, od 1970. godine postao je sinonim za najukusniju janjetinu u Bosni i Hercegovini i usput raskrsnica kroz koju su prolazili političari, muzičari, sportisti i javne ličnosti iz cijele bivše Jugoslavije.
Ovdje se, pričaju stariji, sjedilo rame uz rame – ministar do vozača autobusa, zvijezda estrade do radnika, fudbalski as uz običnog putnika. Gojko Jelačić, osnivač i lice čitave legende, svojim je radom i karakterom od obične ugostiteljske radnje stvorio instituciju.
Kako je ispričao svojevremeno njegov sin,dok je bio živ, pokojni Slavko Jelačić – Jašar, za portal jablanicalive, upravo putovanje njegovog oca Mediteranom i ideje koje je tamo pokupio bile su početak jedne gastronomske priče koja će postati dio lokalnog identiteta.
„Otac je bio pionir ovog posla. Kada smo počeli 1970. godine, nije bilo ni drveta ispred radnje. Samo stari put i gola zemlja. Gojko je sve gradio od nule – sadnicu po sadnicu, kamen po kamen. I danas pamtimo njegove priče kako je lokaciju odabrao jer su baš tu Romi palili vatru – govorio je da je to znak nafake“, prisjetio se Jašar u razgovoru za portal jablanicalive.com.
Restoran je ubrzo postao mjesto koje su punile kolone gostiju, a glas o janjetini “Kod Gojka” proširio se širom zemlje. Toliko da je čuveni gastro-novinar Bret Martin “Lovački dom” uvrstio među 10 najoriginalnijih restorana na svijetu– onih zbog kojih vrijedi sjesti u avion i preći pola planete.
Ko je sve dolazio? Lista je impresivna.
Kažu da je teško nabrojati sve – od političara, sportskih ekipa, pjevača, glumaca…
Redovni gosti bili su Safet Oručević, Rato Dugonjić, ekipe Dinama, Hajduka i Zvijezde, Robert Prosinečki, Darko Pančev, Mirza Delibašić, Šaban Šaulić, Zdravko Čolić, Mišo Kovač, Lepa Brena, Miroslav Ilić…
A mnogi tvrde da je Gojko bio toliko legendaran da je postao dio bosanskog folklora i viceva. Jedan od najpoznatijih kaže da je Tito, tokom Bitke na Neretvi, “odrekao večere da bi ranjenici jeli – jer će on, čim izda naredbu ‘ruši most’, pravo kod Gojka na janjetinu”.
Gojkove smicalice i životne lekcije
Gojko je bio strastveni lovac, ali još veći šaljivdžija. Jedna od omiljenih anegdota govori kako je prijatelju za lov “podvalio” metke napunjene papirom umjesto sačmom – pa je ovaj promašivao i zeca sa pet metara.
Kada je shvatio šta se desilo, došao je bijesan:
„Šta bi bilo da me medvjed napao?!“
Društvo lovaca – Ejub Omeragić, Daut Arfadžan, Šašić Kajkan – prozvano je ekipom za pamćenje, punom šala, smijeha i druženja kakvog danas, kažu, više nema.
Gost je bio svetinja
O Gojkovoj filozofiji ugostiteljstva i poštovanja prema ljudima ispričane su stotine priča.
„Gost je uvijek u pravu, osim ako ne psuje i ne tuče se. Ako se požali na meso – popravi ili ne plaća. Gost mora otići zadovoljan“, govorio je Gojko, a isti standard prenio je na svoje radnike.
Decenijama su tu radili ljudi koji su postali zaštitni znak radnje – među njima čuveni mesar Slobo Đordžić i konobarica Ana Marić, koja je čak živjela kod Gojka zbog svoje poštenosti i predanosti.
“Sirotinjska majka” – humanost koju pamti čitav kraj
Gojko je pomagao svima – od sportskih klubova do učenika bez mogućnosti, od lokalnih porodica u nevolji do svakodnevnih posjetilaca koji su znali da na njegovim vratima nikada neće biti odbijeni.
Zbog toga je, pričaju, pred njegovom kućom često bio red – ljudi su znali da je to adresa na kojoj će dobiti pomoć.
Zato se i danas, desetljećima kasnije, njegovo ime izgovara s poštovanjem i nostalgijom.
