Teška saobraćajna nesreća koja se dogodila u mjestu Kovačevac kod Mrkonjić Grada odnijela je život 27-godišnjeg Haruna Šahinovića. Nesreća se dogodila u poslijepodnevnim satima kada je motociklista, krećući se magistralnim putem, zadobio teške tjelesne povrede.
Kako je saopćeno iz Policijske uprave Mrkonjić Grad, Harun je preminuo tokom transporta prema Univerzitetsko-kliničkom centru, uprkos brzoj intervenciji hitnih službi.
– U ovoj saobraćajnoj nezgodi tjelesne povrede je zadobio vozač motocikla, koji je preminuo prilikom transporta na Univerzitetsko-klinički centar – navodi se u zvaničnom saopštenju policije.
Vijest o njegovoj smrti potresla je čitavu Krajinu, a posebno rodni Bužim, gdje je Harun bio poznat kao omiljeni sportista, prijatelj i borac velikog srca. Bio je poznat kao vedar, marljiv i omiljen među kolegama, a iza sebe je ostavio roditelje Safeta i Emiru, nane Zlate, braću Omera i Sinana, sestru Fatimu, kao i mnogobrojnu rodbinu i prijatelje.
Dženaza će se klanjati u utorak, 20. maja 2025. godine, na mezarju Zaradostovo u 18:00 sati, a kolona s tijelom pokojnika kreće ispred porodične kuće.
Smrt mladog Haruna još jednom podsjeća na krhkost života i opasnosti koje vrebaju na cestama. Njegov prerani odlazak ostavlja veliku prazninu, ali i trajnu uspomenu na mladost, hrabrost i dobrotu koju je nosio sa sobom.
Od Haruna se emotivnim riječima oprostila njegova bliska rodica, a njen tekst prenosimo u cjelosti:
„Teško mi napisati sve u prošlom vremenu. Ali Allahu si bio draži i ne smijemo reći ništa osim Onog sa čim je On zadovoljan. Ja vjerujem da je s njim bio.
Jer Harun je bio velika duša — onaj insan koji zrači dobrotom i ostaje urezan u srcima. Prijatelj kakvog se samo jednom u životu sretne, brat zaštitnik koji ti pruža sigurnost i kad ništa ne kaže. Uvijek pristojan, uvijek s osmijehom, ponosnim hodom – naš šampion.
Nije prošao nijedan školski odmor da me nije zagrlio – onako iskreno, toplo, kao neko ko zna koliko ljudskost vrijedi.
Kako sam se pravila tad važna, a tek kasnije ponosna na sve što je postigao u svom životu. Poslije nas je život razdvojio, kao što to često biva… svako na svoju stranu. Ali kad god bih prošla čaršijom ili kad se dugo ne bismo vidjeli, znali bismo se čuti. Uvijek s istom toplinom, s onim njegovim prepoznatljivim osmijehom u glasu.
‘Đes rod’ce…’ – raširene mu ruke.
Sjećam se našeg putovanja iz Banja Luke – toliko smijeha, zadirkivanja, kao djeca koja se igraju života. Raspravljali smo na čiju ćemo svadbu prvo otići, uvjereni da će i nas dvoje, takve budale i dobre insane, neko jednog dana htjeti.
I uvijek je imao tu svoju foru, kad god bi me vidio: ‘Rodice, ti meni sve ljepša.’ A ja bih mu uzvratila: ‘Ti si sve jači.’ Samo bi se nasmijao i rekao: ‘Jak, jak… samo da te dirne ko, ako smije.’
I stvarno, bio je jak. U duši, u riječima, u šutnji. Takvi ljudi ne odlaze – oni ostanu u pričama, u osmijehu kad ih se sjetimo, u toplini koju su širili. A on je bio upravo to – toplina u ljudskom obliku.
Nedostajat ćeš mi. Allah mi je svjedok da nikad nećeš prestati biti u mojim dovama, u vjerovanju da ćemo se spojiti u Džennetskim baštama.“
Harunova smrt ostavlja prazninu ne samo u njegovoj porodici, nego i među svima koji su ga znali i voljeli. Bio je primjer kako mladi čovjek može biti i uzor i oslonac – i u sportu, i u svakodnevnom životu.
Da mu Allah dž.š podari vječni džennet a porodici sabur.