Bosanskohercegovačku javnost potreslo je iskreno i emotivno pismo Amine Delić, kćerke ratnog vojnog invalida Armije Republike Bosne i Hercegovine, koje je objavljeno na portalu Crna-Hronika. U ovom snažnom obraćanju, Amina je progovorila o svakodnevnim nepravdama s kojima se suočavaju djeca onih koji su dali najviše za slobodu i opstanak države.
Amina je kćerka borca koji je u ratu ostao bez dijela tijela, nosilac je brojnih priznanja, uključujući i Plaketu „111 neustrašivih“. Ipak, kako navodi u pismu, trideset godina nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, njegova porodica i mnoge druge i dalje se bore – ovaj put s birokratijom, ravnodušnošću i sistemskim zaboravom.
– „Moj otac je dao dio svoga tijela braneći ovu zemlju. Borio se ne tražeći ništa zauzvrat, osim mira i sigurnosti. Danas se pitam, zar je cijena tog mira da njegova djeca budu zaboravljena?“, napisala je Amina.
Iako je obrazovana, s titulom magistrice politologije – smjer Upravljanje državom, Amina se, kako tvrdi, godinama susreće s neprobojnim konkursima, nepotizmom i nedostatkom prilika a njeno pismo prenosimo u cjelosti:
Poštovani,
Zovem se Amina Delić. Dijete sam ratnog vojnog invalida (amputirca) Armije Republike Bosne i Hercegovine, nosioca brojnih priznanja, među kojima je i Plaketa „111 neustrašivih“. Moj otac je jedan od onih koji su, bez oklijevanja, stali u odbranu domovine kada je to bilo najpotrebnije.
Ostavio je iza sebe sigurnost, posao i mladost, zamijenivši ih borbom za slobodu, čast i opstanak naroda i države Republike Bosne i Hercegovine. Dao je dio svoga tijela braneći ovu zemlju. Borio se ne tražeći ništa zauzvrat, osim mira i sigurnosti, za svoju porodicu i sve građane.
Danas se pitam, zar je cijena tog mira da njegova djeca budu zaboravljena, prepuštena borbi s birokratijom, ravnodušnošću i nepotizmom? Trideset godina nakon agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ja, dijete borca i ratnog vojnog invalida, suočavam se sa surovom stvarnošću.
Iako sam obrazovana, iako sam sve svoje školovanje završavala u rokovima, i iako sam Magistrica politologije – smjer Upravljanje državom, vrata se neprestano zatvaraju.
Konkursi unaprijed odlučeni, svaka preporuka ima „jačeg preporučitelja“, i dok posmatram kako drugi napreduju zahvaljujući vezama, ne mogu da se ne zapitam, gdje je sistemska briga za djecu onih koji su sebe žrtvovali za ovu zemlju?
Ne tražim posebne privilegije – nikada ih nisam tražila. Tražim samo šansu. Šansu da radim, da doprinosim društvu, da živim od vlastitog rada, kao i svi drugi građani ove zemlje. Tražim osnovno pravo – pravo na rad, da bih mogla živjeti dostojanstveno, kako moj otac i svi drugi poput njega ne bi uzalud žrtvovali sebe.
Ovo pismo nije poziv na sažaljenje, već apel za pravdu, pravdu za nas, djecu boraca, koji svakodnevno osjećamo posljedice nebrige države prema onima koji su je stvarali. Ako danas zaboravimo borce, sutra ćemo zaboraviti i samu ideju slobode Bosne i Hercegovine.
Zato Vas molim kada sljedeći put odlučujete kome ćete dati priliku, sjetite se i nas, djece ratnih vojnih invalida i svega što su naši roditelji prošli da bismo mi danas imali budućnost.
Nemojte da „budućnost“ ostane samo prazna riječ.
S poštovanjem,
Amina Delić, MSc
Njeno obraćanje izazvalo je brojne reakcije na društvenim mrežama. Građani, bivši borci i veteranska udruženja ujedinili su se u podršci Amini i njenoj poruci, pozivajući institucije da konačno prepoznaju i sistemski riješe status i potrebe djece ratnih vojnih invalida.
Ovo pismo nije samo lično svjedočanstvo, već i podsjetnik na to da su mnogi junaci našeg vremena još uvijek prisutni, i da njihova borba, iako nevidljiva, traje i danas.