U kući staroj više od pola vijeka, na samom kraju sela Željezno Polje, opština Zenica, živi nena Badema – žena čija je životna priča ispisana bolom, dostojanstvom i nevjerovatnom snagom. Iako je ušla u desetu deceniju života, Badema još uvijek posti svaki dan Ramazana, sama brine o sebi i kući, a iz njenih riječi izbija ono što današnjim generacijama često nedostaje – zahvalnost i mir u duši.
“Prije 30 godina, moj muž nas je napustio. Mene i dvoje djece. Otišao je u Sloveniju, oženio se drugom i nikad se više nije vratio. Nikad mu halalit neću”, izgovara Badema sa suzom u oku, ali ponosom u glasu.
Život žene koja je doživjela toliko gubitaka i bola, bez imalo ogorčenosti, svakodnevno se odvija u skromnoj kući, koja je više od pola vijeka stara. Kuća je, kao i mnoge slične u ovom kraju, bez vode u domaćinstvu, a drveni šporet još uvijek grije i podsjeća na neka prošla, teža vremena. Ipak, ova hrabra žena nikada nije tražila ništa više od onoga što ima.
“Jedno dijete mi je umrlo, drugo se oženilo. Ostala sam sama. Snalazim se kako znam, komšiluk mi pomogne, donesu iftare, neko drva nacijepa, neko vodu donese”, kaže Badema, koja se unatoč svim nedaćama nije dala slomiti. Iako bi mnogi u njenoj situaciji bili puni ogorčenja, ona iznosi istinu života punog borbe i strpljenja, bez mržnje prema onima koji su je napustili.
„Nekad nisam jela danima kad mi je sin umro, nisam ni sjedala. Srce mi se rasparalo, ali Allah mi je dao snagu“, prisjeća se Badema teških trenutaka, dok pogled iz njenog oka odražava silnu unutrašnju snagu i sposobnost da nastavi dalje, uprkos svemu.
Iako je kuća u kojoj živi stara i trošna, Badema nikada nije bila nezadovoljna onim što ima. “Samo da sam zdrava. Kuća kakva god da je, meni je zlatna”, ponavlja nekoliko puta, pokazujući nevjerojatan optimizam i mir u duši koji rijetko nalazimo u današnjem svijetu.
Komšije je opisuju kao dušu od žene – uvijek spremnu da podijeli komad hljeba i da zahvali za najmanju pažnju. “Danas niko ništa ne nosi na sebi, sve se promijenilo. Prije je bilo poštenja, bilo je stida, bilo je reda. Sad… sad ništa nije sramota”, kaže kroz sjetni osmijeh, osvrćući se na promjene koje su zahvatile društvo i ljude.
Nena Badema je simbol onih zaboravljenih duša koje žive tiho, u sjeni svakodnevice. Njena priča je svjedočanstvo jednog vremena koje nestaje, ali i podsjetnik da iza svakih vrata postoji životna drama, dostojanstvo i nevjerojatna hrabrost. To je život žena koje nisu tražile ništa osim poštovanja i života u miru.