Još jedna žena. Još jedan život prekinut rukom onoga ko je trebao voljeti i štititi. Još jedno dijete koje nije imalo šansu da odraste. Još jedan crni naslov u vijestima. Još jedna tragedija koja se mogla spriječiti.
Ovaj put, to su bili Inela i njen sin. Ubio ih je njen suprug. Čovjek kojem je vjerovala. Čovjek kojem je izgovorila sudbonosno “da”, nesvjesna da će to “da” jednom značiti njenu smrt.
O nasilju nad ženama govorimo tek kada se dogodi nezamislivo. Kada pročitate vijest da je neko izgubio život, kada vidite slike, kada osjetite jezu pri pomisli da se to moglo desiti i vašoj sestri, prijateljici, kćerki. Tek tada, na trenutak, osjetimo strah. I onda šutimo. Dok se ne desi ponovo.
ZIDOVI KOJI KRIJU KRV
Koliko je Inela puta šutjela? Koliko je puta plakala u tišini, skrivajući modrice, lažući da je pala, da se udarila, da je sve u redu? Koliko je puta pogledala svoje dijete i pomislila da mora izdržati zbog njega? Koliko puta je mislila da će on prestati?
Nasilje se ne događa iznenada. Počinje riječima koje umanjuju, vrijeđaju, ponizuju. Počinje kontrolom – šta nosi, s kim se druži, kada izlazi. Počinje strahom. A onda dolazi šaka. Ili nož. Ili metak.
ZAŠTO ŠUTIMO?
Šutimo jer se bojimo. Jer smo naučene da prešutimo, da “nije strašno”, da “mora biti tako”. Jer nas uče da budemo poslušne. Da ćutimo i trpimo. Jer nas od malih nogu uče da je muškarac glava kuće i da se protiv njega ne ide.
Šutimo jer nas društvo ne štiti. Jer kada žena prijavi nasilje, gleda je se sumnjičavo. “A šta si mu ti uradila?”, “Sigurno ga provociraš”, “Da je bilo tako strašno, otišla bi”.
Ali gdje da ode? Kada nema podršku? Kada je sistem gura natrag u ruke nasilnika? Kada je ekonomski zavisna? Kada su svi zidovi oko nje?
NEĆEMO VIŠE ŠUTJETI
Nasilje nad ženama nije privatna stvar. To nije porodična svađa. To nije nečiji problem iza zatvorenih vrata. To je naša stvar. Naša odgovornost.
Svaka pretučena žena je naša sestra. Svaka ubijena žena je naša kćerka. Svaka koja šuti u strahu je naša prijateljica.
Ne čekajte da pročitate još jedan naslov. Ne čekajte još jedno ime na spisku žrtava. Ne čekajte da se to desi nekome koga poznajete.
Ako čujete plač – reagujte. Ako vidite modrice – ne okrećite glavu. Ako vam neko šapatom kaže da se boji – budite joj glas.
Jer možda baš vi budete ona osoba koja će spasiti nečiji život.