Marijana Grgić, psihologinja iz Čitluka, životnu je snagu pronašla u onome gdje bi mnogi posustali – u suočavanju sa zavisnošću svog supruga od heroina. Umjesto da odustane, odlučila je da zajedno s njim uđe u rehabilitacionu zajednicu i prođe proces izlječenja.
„Na početku sam se osjećala izdano. Kao i mnoge žene, pokušala sam sakriti problem, nadajući se da će nestati sam od sebe, ali to ne ide tako“, ispričala je Grgić za Fenu.
Tri godine proveli su odvojeno – ona u kućama za žene, a suprug u kućama za muškarce. Tek nakon što su promijenili način razmišljanja i ponašanja, ponovo su se ujedinili, obnovili bračne zavjete i nastavili život u zajednici, gdje su dobili još dvoje djece.
Boravak u komuni opisuje kao iskustvo „teže od zatvora“, jer mijenja ne samo ponašanje nego i sam način razmišljanja. „To je najintenzivnija bihevioralno-kognitivna terapija. Od 0 do 24 ste pod nadzorom i zato promjene dolaze brzo“, naglasila je.
Danas, s diplomom psihologije i iskustvom koje je prošla, Marijana pomaže ovisnicima i njihovim porodicama. Kaže da je ključ u podršci – jedna osoba koja vjeruje i stoji uz onoga ko se bori s ovisnošću može napraviti presudnu razliku.
„Ovisnici nisu stranci koji nam smetaju. Oni su nusprodukt našeg društva, dokaz da sistem podrške, školstva i zdravstva nije dovoljno razvijen. Umjesto stigmatizacije, potrebni su ljudskost i razumijevanje“, poručuje psihologinja.
Njena priča svjedoči da ovisnost ne mora biti kraj – već početak promjene, kako za pojedinca, tako i za cijelu porodicu.
