Suzana je imala samo četiri godine kada je posljednji put čula glas svoje majke. “Sjedi tu, doći ću”, rekla joj je, a onda je nestala. Suzana se toga ne sjeća, ali te riječi su zapisane u policijskom dosjeu koji je godinama kasnije pročitala.
Tog 28. decembra 1988. godine, u čekaonici bolnice na beogradskom Dedinju, ljudi su vidjeli djevojčicu kako sjedi sama na klupi. Niko nije došao po nju.
Život bez prošlosti: “Država mi je dala ime i datum rođenja”
“Postala sam nepoznata osoba. Bez krsnog lista, bez dokumenata. Tek nakon dvije godine otkako me majka ostavila, država mi je dala ime, prezime i datum rođenja”, priča Suzana (39), čiju je životnu priču objavio Blic.
Kada je postala punoljetna, odlučila je istražiti svoju prošlost i tada je prvi put vidjela policijski dosje.
“Pisalo je da je žena s ulice ušla u bolnicu, ostavila dijete u holu i pobjegla trčeći. Navodno sam tada spominjala neka imena – da mi je baka Živana, majka Flora ili Florijana, sestra Marija, druga Vesna, brat Paja, a otac Sava Damjanov.”
Ta imena postala su njena jedina nit spasa u potrazi za izgubljenom porodicom.
U bolnici na Dedinju srela je ženu koja je tu radila kao spremačica. “Pitala me je jesam li dijete po koje je došao otac ili dijete koje je odvela policija”, prisjeća se Suzana.
Tortura u djetinjstvu: “Izbacila me na snijeg, samo u donjem rublju”
Djetinjstvo je provela u domovima i udomiteljskim porodicama, ali umjesto ljubavi, doživjela je zlostavljanje. Najteži period provela je u porodici na Vidikovcu.
“Skoro dvije godine trpjela sam maltretiranje. Tukla me je jer sam piškila u krevet. Tjerala me da sjedim u kadi s hladnom vodom i perem deke, izbacivala me na snijeg samo u donjem rublju, stavljala u ćošak da stojim satima…”
Suzana je ipak smogla hrabrosti da prijavi zlostavljanje socijalnoj radnici Mariji. “Odveli su me od te žene u dom za nezbrinutu djecu “Angelina Kojić Gina” u Zrenjaninu.” Tu je ostala osam godina.
Nije tražila majku, ali sanja da pronađe braću i sestre
“Nisu djeca kriva, kriva je majka. Ja nju ne tražim. Ali bih voljela pronaći braću i sestre koje sam spomenula policiji.”
Suzana ne zna jesu li ta imena koja je tada izgovorila stvarna, ali se nada da će jednog dana pronaći svoje najbliže.
Ljubav i novi život: “Muž i djeca su mi sve”
Uprkos teškom djetinjstvu, Suzana je uspjela izgraditi svoju porodicu. Sa 18 godina udala se za svog supruga Nikolu, kojeg je upoznala dok je bila u domu “Moša Pijade”.
“Jako sam željela svoju kuću, svoju porodicu, i nas dvoje smo u tome uspjeli. Imamo četvoro divne djece.”
Najstariji sin Mihailo je uspješan kuhar, Miloš radi kao menadžer u oblasti novih tehnologija, Mateja je učenik Tehničke škole, a mezimica Julijana još ide u osnovnu školu.
Suzana i Nikola zajedno rade u jednoj firmi, on kao tehničar servisa, a ona kao higijeničarka. “Njegova porodica me prihvatila kao svoju. Kad sam zatrudnjela, nisam osjećala strah, nego sreću. Nikola je od prvog dana bio uz mene.”
Strah od neprihvaćanja
Iako je izgradila novi život, Suzana ima jedan veliki strah.
“Ako ikada sretnem svoju braću i sestre, bojim se da me neće htjeti prihvatiti. To je moj najveći strah. Valjda je to trauma mog odrastanja”, kaže Suzana s nadom da će jednog dana ipak pronaći svoje izgubljene najbliže.