Dok se Mostar tek budi, a prve jutarnje zrake prelijevaju preko praznih ulica, jedan čovjek već je duboko u svom dnevnom ritualu. Bez sata, bez aplikacija, bez publike. Samo asfalt, dah i tišina. Tako već više od 40 godina.
Edin Šegetalo, poznatiji kao Edo Maratonac, ušao je u 71. godinu života i nastavlja trčati kao da vrijeme na njega zaboravlja. Za hercegovina.info ispričao je svoju nevjerovatnu životnu priču – priču o istrajnosti, zdravlju i ljubavi prema kretanju.
Od dječaka u Mostaru do lokalne trkačke legende
Edo trči još od djetinjstva. U mladosti je igrao nogomet, bio golman, ali ubrzo je shvatio da ga više privlači sloboda puta nego lopta. Tada, u predratno vrijeme, rekreativno trčanje gotovo da nije ni postojalo. Nije bilo aplikacija, satova, organiziranih utrka.
„Nemam ja te mreže. Meni je draže trčati ulicama i magistralama nego gledati u ekran neke aplikacije“, kaže kroz osmijeh.
Godinama je trčao relaciju Mostar – Bijela – sjeverni ulaz u grad – povratak. Danas uglavnom bira gradske ulice. Svaki dan između 15 i 20 kilometara. Bez izuzetka.
Njegova ekipa često se šali da se „deset godina spremao za maraton“, a zapravo svakodnevno istrči polumaraton – iako to ni ne primijeti.
Beton, asfalt i koljena koja još služe
Više od 40 godina trči isključivo po tvrdoj podlozi, ali tijelo ga i dalje služi.
„Tek sad osjećam neke sitne tegobe s hrskavicom, ali nadam se da nije ništa ozbiljno“, govori smireno.
Mostarske polumaratone završavao je bez većih problema, a u najboljim godinama radio je rute koje zvuče gotovo nevjerovatno – poput Mostar – Žitomislići – Salakovac — oko 70 kilometara.
Bez specijalne prehrane, bez poroka
„Ne pijem, ne pušim. Na prehranu ne pazim posebno. Jedem ženinu kuhinju. Ništa ne naručujem, ne jedem gluposti. Kažu prijatelji da mi je jedini porok trčanje“, govori kroz smijeh.
Dva događaja koja su ga mogla zaustaviti – ali nije stao
- suočio se sa teškom dijagnozom tumora na mozgu. Operacija je trajala sedam sati, nakon čega je uslijedila bakterijska infekcija i 42 dana u bolnici. Nije mogao ni hodati.
Osam mjeseci kasnije – opet je trčao.
„Znao sam da se moram vratiti. To je dio mene.“
Nekoliko godina ranije, tokom trčanja u Blagaju, udario ga je autobus.
„Zadnje čega se sjećam je da sam mahao vozaču. Onda bolnica…“, priča.
Od tada trči isključivo trotoarima.
Život po ritmu koraka
Edo ustaje svakog dana u šest ujutro. Sunce, kiša, hladnoća – on trči. Nema playliste, sluša radio.
„Po meni se sat mogao navijati“, kaže.
Nikada nije imao dan kada nije htio trčati.
„Kad nešto voliš, onda ideš. To je sve.“
Planovi? Samo jedan. Trčati.
U 71. godini, Edo ne razmišlja o kraju karijere.
„Trčat ću dok god mogu. Ako ne mogu dvadeset kilometara, trčat ću deset. Ako ne mogu deset, onda kilometar. Ali stati neću.“
Ljekare, kaže, iznimno poštuje – ali postoji jedna granica.
„Ako bi mi rekli da prestanem trčati, to ne bih mogao prihvatiti“, zaključuje Edo u razgovoru za hercegovina.info.