Mostar, nekad i sad. Dvije slike, dvije epohe, povezane jednom ljudskom gestom koja je nadživjela rat, glad i vrijeme.
Bila je jesen 1993. godine, ratna, gladna i teška. Istočna obala Mostara, podno brda Podveležje, vrvjela je od ljudi. Pazarni dan – jedini tračak svakodnevice u razorenom gradu. Na tezgama, ono malo što se moglo pronaći: krompir, konzerve, stari alati, komadi odjeće… Sve u nijansama sive, kao da je neko prebacio film u crno-bijelo.
Ali na samom kraju pijace, nešto je blistalo – banane. Zlatno-žute, rijetkost nad rijetkostima. Iza drvenih dasaka stajao je Mehmed, vitak i uspravan, u izlizanoj uniformi i sa zelenom beretkom. Ispod guste brade i tamnog čela, osmijeh koji nije silazio s lica.
“Banane, bon komad!” – dozivao je Mehmed, nudeći i banane i osmijeh svakom prolazniku.
U budžaku, jedno dijete, zlatne kose i zelenih očiju, zurilo je u to žuto blago. Očima je pojelo dvije banane, ali ruke su ostale prazne. Mehmed je to primijetio, prišao i pružio mu upravo te – dvije banane.
“Šta je ovo? Ja, ja nemam para!”, zbunjeno je promucao dječak.
“Neka sinko, halal olsun”, rekao je Mehmed.
Neko sa strane dobaci: “Bolan Mehmede, ti petero djece imaš kući, ne dijeli džaba!”
A Mehmed samo slegnu ramenima: “E moj, Božije hazne su pune, a ko se u Njega uzda, ne pada mu za malom suza!”
Trideset godina kasnije, ljeto 2023. Istočna obala Mostara ponovo vrvi – sada od turista, šetača, djece. Sve je u boji, projekcija u najvišoj 4K rezoluciji. A Mehmed, sada hadžija, i dalje uspravan, iako sedma decenija pokuca na vrata. I dalje se osmjehuje svakome, iako su zubi sada sjećanje.
Ulazi u stomatološku ordinaciju. Skupio je od penzije za nove zube – tri mjesečna primanja. U ordinaciji ga dočekuje stomatolog, vedar i nasmijan: “Bujrum Mehmede, evo proteza je gotova.”
“Otvorite usta… Zatvorite… Odlično. Evo ogledalo, pogledajte.”
U odrazu, osmijeh. Stari, a novi. Baš kao onaj iz 1993.
“Koliko sam dužan, doktore?”, upita Mehmed.
“Vi ste već platili, hadžija. Još one 1993. godine, kad ste mi dali dvije banane.”
Mehmedu oči zasjaše. Zar se to pamti?
“Ali, to je bilo drugo, dijete si bio, sad si doktor…”
“Halal olsun, hadžija. Božije hazne su pune. A ko se u Njega uzda, ne pada mu za malom suza”, odgovori stomatolog i potapša ga po ramenu.
Priču, nastalu prema istinitom događaju, ispričao je Ertan Č. – prenosi facebook stranica Živinički Hunjer.