Danas je u Mostaru ispraćeno troje mladih ljudi na posljednji počinak. Troje, ne jedno.
Almin Crnalić, Enis Kurtović i Dalila Žugor. Imali su snove, planove, ljubavi. Imali su živote koji su tek počinjali. Sve je stalo u jednom trenutku, na cesti kod Počitelja, u sudaru za koji se sumnja da je izazvan neodgovornom vožnjom drugog vozača – vozača koji je bio pod uticajem alkohola.
Nisu oni bili krivi.
Oni su samo pogrešnog trenutka bili na pogrešnom mjestu.
I ostali zauvijek tamo.
Bez mogućnosti da završe rečenicu, da završe život.
Mi, koji smo ostali, stajali smo nijemi ispred njihovih tabuta.
Suze su tekle. Riječi nisu mogle.
Jer kako objasniti roditelju da više neće čuti sinov glas?
Kako sestri reći da je više neće nazvati „braco“?
Kako prijateljici objasniti da joj Dalila neće više poslati poruku?
Ovakvih priča u Bosni i Hercegovini ima previše u prekratkom vremenu.
U proteklim mjesecima, desetine mladih osoba izgubile su život na našim cestama. Mostar, Čapljina, Kiseljak, Sarajevo, Jablanica, Živinice, Stolac… U gotovo svakom kantonu – nova tragedija, nova dženaza i sahrana, nova mladost zakopana.
I svi znamo razloge.
Nisu to samo “nesreće”.
To su:
– brza vožnja,
– alkohol,
– telefoni u ruci,
– bahatost,
– lažni osjećaj besmrtnosti.
– neadekvatne sankcije za počinioce
Mi znamo šta ubija našu djecu.
Ali kao da više i ne trepnemo.
Dok ne bude naše dijete.
Nakon svake nesreće, društvene mreže su pune molitvi i poruka: „Neka im je laka zemlja“.
Ali dan poslije, čak i pojedini od onih koji su plakali, jure ulicama svojih gradova kao da ne postoji sutra.
Neko novi tada čeka poziv iz policije.
Neko novi tad kupuje crninu.
Neko novi tad zakopava dijete.
Danas je Mostar šutio. Ali iz te tišine odjekivala je jedna poruka:
“Čuvajte jedni druge”.
Volite dok možete.
Vozite odgovorno.
Životi nisu igra.
Ova kolumna ne završava zaključkom.
Jer pravo pitanje nije šta ćemo reći, već šta ćemo uraditi.
Ako nakon ovog dana opet sjednemo za volan, bahati, puni sebe – onda smo izdali Almina, Enisa i Dalilu.
Oni više nemaju glas.
Mi ga još imamo.
Ne čekaj da ti se ime djeteta pročita s minbera da bi shvatio ozbiljnost.
Ne čekaj da bude kasno.
Biraj drugačije.
Danas. Odmah. Za nekog svog.