Jablanica je plakala. Nebo se nadvilo nad naše domove, a voda je odnijela sve što je mogla. Kuće, mostove, uspomene… a najteže od svega – devetnaest ljudskih života. Devetnaest srca je prestalo kucati, devetnaest porodica je zavijeno u crno. Bila je to tragedija koja nas je podsjetila na to koliko smo krhki, koliko je sve prolazno i koliko smo, na kraju, samo ljudi.
Ipak, ono što je uslijedilo nakon poplava pogađa možda još dublje od vode koja je progutala naš grad. Nestala je ljudskost. Polako, neprimjetno, ali sigurno, zamijenila ju je pohlepa. Ljudi, koji su još jučer dijelili hljeb i suze, danas se svađaju zbog frižidera, vaučera i donacija. Komadi namještaja, vreće pomoći i brojevi na papirima postali su važniji od sjećanja na one koje smo izgubili. Zar je moguće da smo tako brzo zaboravili na ono najvažnije – da smo, prije svega, ljudi?
Gdje su nestali dostojanstvo i poštenje? Jesmo li zaboravili kako je izgledalo kada smo jedni drugima pružali ruku? Kada su komšije spašavali jedni druge, riskirajući vlastiti život? Jesmo li zaboravili kako smo, pred tim razrušenim mostovima, obećali jedni drugima da ćemo ostati zajedno, da ćemo biti jedni drugima snaga, podrška i nada?
Poplava nije odnijela samo naše domove. Izgleda da je odnijela i dio nas – onaj dio koji nas čini ljudima. Dopustili smo da nas materijalno zaslijepi, da nas pohlepa razdvoji, da zaboravimo da nijedan frižider, nijedan vaučer, nijedna donacija neće vratiti izgubljene živote. Zar stvarno mislimo da će ti predmeti ispuniti prazninu koju su ostavili oni koji više nisu s nama?
Ovo nije trenutak da se svađamo, nego da se sjetimo zašto smo ovdje. Da zajedno gradimo, ne samo kuće i mostove, nego i zajednicu koja će biti jača nego ikad. Jer Jablanica nije samo mjesto – Jablanica su ljudi. Ljudi koji znaju praštati, pomagati, voljeti. Ljudi koji znaju da se dostojanstvo ne mjeri u donacijama, nego u osmijehu koji podarimo onome ko nema ništa.
Pogledajmo se u ogledalo. Zapitajmo se ko smo danas. I ko želimo biti sutra. Jer, kada sve ovo prođe, kada poplave budu samo sjećanje, ostaje pitanje: hoće li nas drugi pamtiti po ljudskosti ili po pohlepi?
Jablanica je preživjela mnogo toga. Preživjet će i ovo. Ali samo ako zajedno dignemo glave, zaboravimo na sitne prepirke i vratimo ljudskost u naše domove. Zajedno smo jači, a dostojanstvo i poštenje su jedini temelji na kojima možemo izgraditi bolju budućnost.
Zapamtimo: materijalne stvari dolaze i odlaze. Ali ljudski život, dostojanstvo i ljudskost – to su vrijednosti koje nikakva voda ne smije odnijeti.
